Relato tzotzil

Cuento que aparece en el libro Relatos tzotziles / A ‘yej lo’il ta sot’ilk ‘op de la serie Lenguas de México.

Ya’yejal ti chib jnutzoviletike

Oy jun jnutzovil vinik, toj ech’em xa ox lek sna’snutzuvaj; ti te ta snae sk’ianojanbe skotol snukulil ti chonetike ti stzakanoj tal ta te’tike. Oy no ox jun vinik xtok ti ta xchan ya’i ti nutzuvile, ta sk’an ta xbat ya’i ta nutzuvajel, te laj yalbe ti buch’u sna’e:

“¿K’usi ora chabat ta mutzuvajel?” “Chibat ok’om”, xi itak’av ti jnutzuvajele. “¿Mi mu xak’an xavik’un bal? Ta jk’an ta jchi’inot ka’i yu’un ta jchan ka’i ek”.

“Lek oy, batik. K’alal mi lilok’ batele te ch-ech’ kik’ot, chapano me aba un, chaplan me lek ti ta ik’lomantik une”, xi ti jnutzuvile.

Te xmuyibaj ikom, xchapanoj xa sba sventa tzmala ti k’usi ora ta x-ech’ ti bankilal jnutzuvile; pero mu’yuk bu ijelav o un. Ti prove vinike jech laj yal: Ti yo’ muk’ x-ech’ yik’une yu’un xa mu sk’an xik’un batel; pero k’uk cha’aluk ta o no ox xibat, yabtel laj yalbun bu stuk’il chbate ta jtz’akli batel. Tey ibat un.

Te la stz’akli batel, tey ik’ot ti bu o no ox chbatike; te bojbil la sta ti vomole, velbil xa ox ti te’tike; la st’un batel ti be ti bu i’ech’ batel ti june. K’alal jech snatil xa ox oye, tey ta yut te’tike, laj ya’i te ch-ok’ jun olol; jech o xal un, la st’un batel, ba sk’el ti k’usi tee. K’alal ik’ot une, te la sta jun olol sesoltabil ta machita, te puch’ul bojbil ti yo’e. Te laj yal ti olole:

–¡Lekil vinik, ik’un batel ta jna! “K’uxi ta jna’ bu to jechukal ana. K’uxi ta jna’ bu to ana. K’uxi ta jna’ bu to nakalot, bu to likemot tal. ¿K’usi chapas li’e?, ¿k’uyu’un atuktuk oyot?”. Ti olole itak’av: “Yu’un ta melel, jmoj ti jol eke, jmoj yit’ixal ko’nton k’ucha’al ti bankilal jnutzuvile; yu’un ko’onuk la jk’an jsibtas k’alal la vbis jba ta muk’ta con, pero k’alal laj yilun ti te telelune la sesoltaun ta machita, xchi’uk la sbojbun ti ko’e. Jech o xal un ta jk’anbot vokol xavik’un batel ta jna”.

Jech laj yal ti jchanbotal nutzuvile: “Laj kalbotxa yu’un mu xkojtikin bu li anae, ti bu nakalote”. Jech te itak’ab li olole: “Mi chapasbun pavor chavik’un batele, vu’un chajbeiltasot batel”. “Lek cha’e”, xi ti jchanbotal nutzuvile. La skuch batel, tey ibatik un. Ti chanbotal jnutzuvile te yik’oj batel jkot yunin tz’i’, jech yunin muk’ule. “Li’ tuk’ chijbate, yo’ bu ch’en xvinaj le’e, te nakalun, tijo k’otel li ti’nae, ja’ te oy jna”.

Ja’jech ibatik un. K’alal ik’otike la sk’oj li ti’nae, te la sjam jun vinik. Jech la jyal ti jchanbol ntzuvile: “Li’ laj kik’tal li olole, yayijem, yayijesat ta be”. Ti vinike xi itak’av: “A veno, kolaval tajmek, iktao te

Y”. “Jech ik’ot ta stojolal yu’un ta skoj yit’ixal yo’nton; ko’ol jech s-elan tzpas chak’ucha’al ti jnutzuvile ti buch’u muk’ x-ech’ yik’ot tale. Komtzano teye, ochan talel. Yu’un la atz’ik xa avokol ta yik’el talel li olole, ochan talel; tzako tal ti tz’omole yo’ xachotie”, xi ti vinike. Pere ma’uk batz’i tz’omol, ja’ jun muk’ta ib. Tey ichoti un ti ta tz’omole.

Tz’akal to ti vinike laj yik’ talel skotol ti chonetik te oy ta snae, skotol ti jaylajuntos ti chonetike te oy yu’un. Pero la sbijubtas ba’yel ti vinike: “Mume xaxi”, mu k’usi chapasbat. K’alal ilok’ tal ti chij Chone te i’albat yu’un ti vinike”: “Ta jk’an chapas jun takbotal mantal, pero anil ta jk’an”. “¡Ay kajval, pero mu xu’ xi’anilaj une!” xi ti chij Chone. “Veno, jechuk te k’alal, yu’un jech atalel, ti k’usi ta jk’ane mu spas avu’un ta anil”. K’un to un te ilok’talel li sot Chone, ja’ no ox jech xtok: “¿Mi xak’an xa pasbun jun pavor? Pero ta anil ta jk’an”. “Tana, pero li vu’un eke mu xi’anilaj”, xi ti sot Chone. “Veno, jechuk te k’alal, yu’un mu k’u xavut xpas ta anil ti k’usi ta jk’ane”, xi ti vinike. Tz’akal to un ilok’ talel li ak’ Chone, ja’ jun jich’il con, ja’ jun matarol, ta anil sna’ xanab; “jk’eltikik vo’ote, chapas jun takbotal mantal; chabat t asna li jun vinik le’e, ti buch’u la sesoltabun ta machita li jnich’one, te chba avak’ aba ta yak’ol ti’na, te chamala k’uxi ora xk’ote, sventa chavak’be ya’i jun kastiko. Batan ta anil yu’un po’oy xa xk’ot, li ta jk’elote”, xi ti stot olole.

Te ibat ti ak’ con une, te laj yak’ sba jech k’ucha’al i’albate. K’alal i’och batel li vinike, k’alal isut xa ox tal ta nutzuvajele, te ilaj ta ti’el ta mero snuk’; te chamen ikom li vinik k’alal ta yut to snuk’ ik’ot li stz’utz’op li Chone. K’alal laj yil icham xa ox ti vinike, ti ak’ Chone te iyal, te ibat ta stojolal ti yajvale. “La xa jpas li mantale, kajval”, xi k’otel. “¿Mi lek me la apas?”, xi la sjak’ li vinike. “Lek” xi li Chone, “¿K’usi sk’elobil avich’oj tal?” xi li vinike. “K’elo, li’ oy xch’ich’el ta jtz’utz’optake, ja’ sk’elobil chakak’be”, xi li Chone.

K’un to un laj yalbe li vinik li buch’u chchan ya’i te nutzuvile, yu’un laj yil skotol ti k’usi ik’ot ta pasele:

“¿K’usi chak’an chakak’be? ¿K’usi atojol chak’an yu’un la avik’ tal li jnich’one? ¿Mi chak’an tak’in? ¿Mi chak’an chonetik? ¿K’usi chak’an?” xi ti stoto olole. “Ti k’usi ta jk’ane ja’ ti jna’uk lek nutzuvile,” jech itak’av. “K’uxi un cha’e, ¿mi chak’an jkot aka”? Albun ti k’usi chak’ane”. “Mo’oj, ti k’usi ta jk’ane ja’ jkotuk jtzi’i’ “sventa chinutzuvaj o “xi ti jchanbotal nutzuvile”.

“Pero ¿k’uyu’un chak’an atz’i’ te oy jkot avu’un une”, xi ti yajval nae. “Jech, pero mu sna’ nutzuvil”, xi itak’av. “A le’e mu’yuk vokol, tzako talel ta jtz’uiltasbot”. Te la stz’uiltas li tz’i’e’. K’un to un laj yalbe ti jchanbotal nutzuvile: “Ta xakak’bot li jtz’i’take”. Pero li stz’i’tak li anjele ja’ li kotome xchi’uk li me’ele.

Te ta sti’ li ch’ene te la staan epal kotometik xchi’uk me’eletik, tey lik smililan xchi’uk ti yunin ch’in tz’i’e, nutzuvil, skotol ta tos chonetik te ta stzakanan. Yu ‘un ja’ jech ti k’usi chchan ya’i o no ox ti vinike, ta ora une yu’un xu’ xa snutzuvaj lek.

Ja’ jech yelanil taj une, jech ikom o ta bakilal jnutzuvil koltabil yu’un ti anjel tey. Mas to lek sna’ snutzuvaj k’ucha’al ti june ti buch’u oy yit’ixal yo’ntone, ti buch’u mu sk’an xchanubtasvane.

Cuento de unos cazadores

Había un señor que era cazador; era maestro cazador y tenía su casa acojinada de pieles de todos los animales que había cazado en los montes. Había otro que quería aprender a cazar, quería ir también a la cacería y le dijo un día:

–¿Cuándo te vas de cacería?

–Me voy mañana –contestó.

–¿No me quieres llevar?, quiero acompañarte para aprender a cazar –le dijo.

–Bueno, vamos, cuando esté de salida te paso a traer, quédate pendiente, estate pendiente tempranito –le contestó el maestro cazador.

Aquel quedó contento y estaba pendiente para esperar a qué hora iba a pasar el maestro; pero éste nunca pasó. El pobre dijo:

–Si no me pasó a traer es porque no quiere llevarme; pero de todas maneras yo voy a ir, ya me dijo por cuál rumbo va a estar y lo voy a seguir –y se fue.

Lo siguió y llegó al lugar donde iban a ir; estaba cortado el zacate, habían chaporreado el monte, siguió el mismo camino por donde había pasado el otro. A una buena distancia, allá en el monte oyó llorar a un niño, entonces tomó ese rumbo para ver qué pasaba. Al llegar encontró un niño macheteado, estaba tirado con las piernas cortadas. El niño dijo:

–¡Buen señor, llévame a mi casa!

–¿Cómo voy a saber dónde es tu casa? ¿Cómo voy a saber dónde vives? ¿De dónde vienes? ¿Qué haces aquí?, ¿por qué estás solito? –le dijo.

–Pues la verdad, tengo el mismo pensamiento, el mismo egoísmo que el maestro cazador; lo quise espantar convirtiéndome en una culebra grande, pero al verme ahí tendido me macheteó y me cortó las piernas. Por eso te pido que me lleves a mi casa –contestó el niño.

Entonces dijo el aprendiz de cazador:

–Ya te dije que no tengo conocimiento de dónde es tu casa, dónde vives.

–Haz el favor de llevarme, yo te voy a dirigir –contestó el niño.

Lo cargó y se fueron; el cazador llevaba también su perrito, así chiquito.

–Nos vamos aquí derecho , en la peña que se ve, ahí vivo, toca la puerta, ahí es mi casa –le indicó el niño.

Así fue, al llegar tocó la puerta y abrió un señor. Dijo el aprendiz de cazador:

–Aquí le traje al niño, está herido, lo hirieron en el camino.

El señor respondió:

–Muchas gracias, déjalo ahí. Eso le ha pasado por egoísta; está haciendo lo mismo que el cazador que no te pasó a traer. ¡Déjalo ahí! y pasa adelante. Ya que me hiciste el favor de traer al niño, pasa adelante, traer ese banco para que te sientes.

Pero no era un banco, sino un armadillo grandote.

Se sentó en él.

Enseguida el señor llamó a todas las víboras que estaban en su casa, había toda clase de víboras. Le anticipó:

–No vayas a tener miedo, no te van a hacer nada.

Entonces se asomó la nauyaca y el señor le dijo:

–Quiero que me hagas un mandado, pero rápido.

–¡Ay señor! ¡Pero si no puedo correr! –contestó la nauyaca.

–Bueno, ni modo, lástima porque el servicio que das es rápido –dijo el señor.

Vino la de cascabel y lo mismo:

–¿Me quieres hacer un favor?, pero rápido.

–Sí –dijo– pero tampoco sé correr.

–Bueno, ni modo, lástima porque tus servicios también son rápidos –dijo el señor.

Se asomó el bejuquillo, que es una culebra criminal delgadita y camina ligero:

–A ver tú va a hacer un mandado: te vas a la casa de ese fulano que macheteó a mi hijo y te pones detrás de la puerta, en la parte de arriba y ahí lo esperas a que llegue para darle un castigo ejemplar, te vas rápido porque ya va a llegar, desde aquí te voy a ver –le ordenó el señor.

Se fue el bejuquillo y se colocó como le habían ordenado. Al entrar el señor que regresaba de cacería recibió un piquete en el mero pescuezo, hasta adentro le llegó y ahí mismo quedó completamente muerto. Cuando el bejuquillo comprobó que ya había fallecido se bajó y se fue a presentar con su amo:

–Ya está hecho el mandado, señor.

–Lo hiciste bien –preguntó él.

–¡Sí! –contestó.

–¿Con qué me lo vas a comprobar? –le dijo.

–¡Mira, aquí está la sangre en mis colmillos, éste es el comprobante.

Enseguida le dijo el señor al aprendiz de cazador que estaba presenciando todo lo que había pasado:

–¿Qué quieres que te dé? ¿Cómo quieres que te recompense porque trajiste a mi hijo?, ¿quieres dinero?, ¿quieres animales?, ¿o qué quieres?

–Lo que quiero es ser cazador –contestó.

–Entonces, ¿quieres un caballo?, ¿quieres un milagro?

–No –dijo– lo que quiero es un perro para cazar.

–Pero ¿para qué quieres perro, si ahí tienes uno?

–Sí, pero no sabe cazar.

–¡Ah! Pues es lo mas sencillo, dámelo, te lo voy a bendecir. Bendijo al perro y le dijo al aprendiz:

–Te voy a dar mis perros. Pero los perros del ángel eran el tejón y el mapache.

A la salida de la cueva se encontró con una partida de tejones y mapaches, los mató con la ayuda del perrito porque, como ya estaba bendito, era un buen cazador; toda clase de animales cazaba. Eso era lo que quería el hombre y ahora ya podía ser cazador.

A partir de entonces se hizo buen cazador con ayuda del ángel de la cueva. Fue mejor cazador todavía que el otro egoísta que no le quiso enseñar.

 

Pascual Hernández López. Recopilación: J. Manuel Hidalgo Pérez. Gobierno del estado de Chiapas.

 

Foto: «Cañon del Sumidero» por carlosticas, CC BY 2.0.

Relato tzotzil was last modified: octubre 8th, 2018 by Mexicanisimo

Comentarios

comentarios

Salir de la versión móvil